Dva lika
Pokušavam da stvorim nekakvu sliku večeras, o tebi.
Ni lep.
Ni ružan.
Ni ceo.
Ni moj.
Samo zato što te poznajem slovima.
Tipkama, tačnije.
Koliko god nežno značenje ona nosila,
njihova toplina je,
i ovoga puta, izostala.
Ne može monitor da mi pruži ruku, osmeh i zagrljaj.
To možeš samo ti.
Isključi sve.
Zatvori vrata virtuelnog svetla
i dozvoli Suncu da ti obasja hod.
Dozvoli zvuku da ispuni uši
i glasu da ti ulepša dan.
Muk.
Šta bi?!
Ili osoba ispred mene nisi ti,
ili, ovo nije tvoj svet.
Isključi se.





on januar 14th, 2008 at 7:41 am
Svidja mi se,jer mislim da smo svi bili u situaciji,da nam se ovo dogodi!!!Meni se sviđa!!Pozdrav od Cipiripija~!
on januar 14th, 2008 at 4:15 pm
E, zanimljivo, ali na svu srecu, nije mi se ovo dogodilo… nije meni, al’ ja stavih na “papir”…
Pozz
on januar 16th, 2008 at 12:56 am
da… meni se to desilo (a, kako i ne bi?), ali sam vec navikla na te stvari… i sve vreme pokusavam da se to ne desi jos neki put, jer… nikako nije prijatno, zar ne?
kiss